Za nedelju i po dana je 1. septembar [dan zalosti u osnovnim i srednjim skolama sirom Srbije]. U mom slucaju, to je starting a new life - naime, to ce biti moj prvi dan u Filoloskoj gimnaziji. Ne mogu da docekam taj dan [znam da ce me neki 'frajeri' koji skolu mrze iz dubine duse smartati freak-om - ali, tako je. Hocu sto pre u skolu]. Konacno sam se oslobodio sredine u kojoj nisam bio prihvacen, u kojoj nisam mogao da se oslobodim, da budem ono sto jesam. Konacno sam se otarasio nekolicine intelektualno neizivljenih morona koji su mi sedeli na grbaci proteklih 8 godina. Mozda je i u meni cucao problem. Mozda previse pokusavam da budem dobar i ljubazan prema svakome, dok ni od koga ne dobijam cak ni najobicnije hvala. Mozda su svi ti gorepomenuti moroni iskoristili moju dobrotu da bi me na najlaksi nacin unistili. O, da, osnovna skola je bila pravi pakao za mene.
Hvala Bogu, pa toga nece biti u Filoloskoj gimnaziji [bar se nadam da nece]. Vec sam upoznao sve drugove iz svog razreda, i primetio sam da su na neki nacin svi slicni meni, sto je odlicno. Skoro svi volimo iste stvari, i imamo slican nacin razmisljanja. Mislim da cemo svi biti slozni, i da cemo se svi savrseno nadopunjavati. Mozda za nekog zvuci previse idealno, ali, za mene je to ostvarenje sna.
Secam se da sam negde na pocetku drugog polugodista VIII razreda imao toliko problema sa svojim [sada vec] bivsim odeljenjem. Vise nikom nije odgovarao nacin mog zivota, mog razmisljanja. U jednom trenutku sam i razmisljao da promenim skolu. Medjutim, kako u mom gradu vise ne postoji nijedna druga skola, ostala mi je samo jos jedna opcija: da porazgovaram sa nekom osobom pogodnom za ovakve stvari. Ali, to nisu bili pedagog ili psiholog. Violeta, moja profesorka gradjanskog vaspitanja, izgovorila je recenicu zbog koje cu joj se zahvaljivati do nebesa kada je sledeci put budem sreo. Recenica je glasila: "Samo ti nemoj da se sekiras zbog ostalih. Ti samo budi onakav kakav jesi. Zavrsices osnovnu, upisaces zeljenu srednju skolu, i naci ces se u masi ljudi slicnih tebi. Znam iz licnog iskustva. Gotovo sam sigurna da ce biti tako". To mi je nekako bio glavni motiv za upisivanje Filoloske gimnazije [naravno, osim toga sto obozavam strane jezike, i ucim matematiku samo prve dve godine. :)] To ja volim da zovem 'osnovna ljudska potreba da se prilagodi sredini u kojoj zivi'.
Neko od vas ce mi definitivno ostaviti komentar da je sve ovo sto sam napisao cista glupost. Da budemo iskreni, bas me briga. Nekako sam samo hteo da iznesem ono sto mi je trenutno na umu. I sad mi je veoma lakse. Ozbiljno.
Нема коментара:
Постави коментар